Zašto se proširila  mržnja prema ovom nevinom fontu pa čak i među ljudima koji o tipografiji ne  razmišljaju dva puta? 

Vratimo se u listopad 1994. godine kada je font rođen. Od tada do danas prešišao je  četvrt stoljeća i cijeli svoj život proveo u krizi identiteta. Ideja za font nastala je kada  je gospodin Vincent Connare pomagao razviti program Microsoft Bob koji je  početnicima trebao pojednostaviti upotrebu računala. Maskota programa bio je pas  Rover koji se korisnicima obraćao kao u stripu i vodio ih kroz program.

Dok je Vincent proučavao oblačiće za razgovore koji su se nalazili iznad slatkog psa  Rovera, zaključio je kako psi ne razgovaraju u Times New Romanu.

Formalni i kruti  font koji je dizajniran od strane Stanleya Morisona ranih tridesetih godina za časopis  Times nipošto nije odgovarao prijateljskom tonu psa Rovera. Znajući da dizajneri  nisu ovdje samo kako bi dizajnirali lijepe stvari već kako bi riješili i probleme, odlučio  je da je programu potreban novi font. Kao glavni krivac za nastanak ovog fonta,  Vincent je inspiraciju pronašao u stripovima i grafičkim romanima poput Watchmen i  Dark Knight Returns. Htio je postići ležernu, razigranu komunikaciju između korisnika  i programa, no zbog nedovoljno vremena za usavršavanje fonta (x-visina slovnog  znaka nije odgovarala dimenzijama oblačića za razgovore) on ipak nije bio korišten  za tu svrhu.

Font je objavljen nešto kasnije u Windows 95 Plus paketu, te je bio korišten i u  programu 3D Movie Maker.

Davne 1995. font je bio izvrsno čitljiv na monitorima računala, te je bio jedini font sa smislom za zabavu. Nedugo nakon puštanja fonta u javnost on se mogao pronaći u zadanim fontovima  kako na Windowsima tako i na Mac OSu. Svi do tada ponuđeni fontovi su bili pre  konvencionalni, klasični - dosadni! Ljudi su željeli alternativnu opciju i tada svoj  uspon doživljava Comic Sans.

Zbog prekomjerne upotrebe, izrazito popularan Comic Sans je postao omražen u  svijetu dizajna.

Jednako kao kada neku pjesmu čujemo 50 puta za redom na radiju - negativna reakcija je neizbježna. S obzirom da je font bio dostupan svima, ljudi su ga  bez prevelikog razmišljanja počeli koristiti u raznim situacijama uključujući i one u  kojima se ne bi trebao koristiti. Stvar je izmaknula kontroli. Ovaj font počeo se  pojavljivati na vozilima hitne pomoći, na ručnicima za plažu, na Adidas oglasima i  ironično u časopisu Times. Nastao je potpuni kaos i to je upravo ono što dizajnerima  zadaje glavobolju. 

Određene grupe dizajnera su se počele zalagati za zabranu  korištenja Comic Sans-a. Istomišljenici su se ujedinili pa su čak pokrenuli manifest  pod nazivom Anti - Comic Sans. Po gradovima su lijepili naljepnice sa sloganom: "Ban Comic Sans." Komentirajući podjednako svoje kritičare i obožavatelje, dizajner  Vincent Connare rekao je: "Ako vam se sviđa, ne znate mnogo o tipografiji. Ako ga  mrzite, ni o tipografiji ne znate mnogo i trebali biste si pronaći još jedan hobi. " Usporedimo li ovaj font s dobrom starom, preciznom Helveticom, možemo ustanoviti prednosti i nedostatke Comic Sansa. 

Pažnju najprije možemo obratiti na razmak između slova (enlg. kerning).

Već na prvi  pogled uočava se neujednačeni razmak između određenih slovnih znakova. Neujednačenost je posebno vidljiva uz slovni znak F nakon kojeg ostaje veća  praznina. Dok na donjem primjeru Helvetice vidimo potpuno suprotno, ujednačenost  i balans.  

Razmak između slova nije jedina neujednačena stvar kod Comic Sansa. Možemo  primijetiti i neujednačenu debljinu linije, posebice na spojnicama gdje nastaje masni  crni otisak prilikom spajanja dvije linije.

Vratimo li se tamo gdje ovaj font zaista i pripada, u vrijeme pojave alias efekta na  monitorima, možemo vidjeti njegove prednosti. 

Za izbjegavanje alias efekta koriste se anti-alias filtri

Prilikom korištenja tih filtera,  font koji je prije izgledao kao lego kockice postaje zaglađen i čitljiviji. Usporedimo li u  ovom slučaju Comic Sans s Garamondom, možemo vidjeti njegove prednosti. Dakle,  možemo zaključiti da Comic Sans zaista dobro služi onom čemu je prvotno i  namijenjen.  

Stavimo li na stranu svu mržnju koja je upućena ovom fontu, on ima i svoje dobre  strane. Jedna od njih je da je upravo ovaj font pogodan za djecu i odrasle koji se  bore s disleksijom. Nekoliko udruga za disleksiju navelo je Comic Sans kao  preporučeni font zbog nepravilnosti slova.

Otkriveno je da upravo ta nepravilnost  olakšava čitanje jer se slova lakše razlikuju. Međutim ne postoje znanstveni dokazi  koji bi potkrijepili ovu tvrdnju. Na primjer, dyslexic.com je izjavio da ga neki smatraju  "previše podebljanim, previše djetinjastim ili previše neformalnim". Ova izjava,  međutim, ne utječe na ugled Comic Sansa kao potencijalno najboljeg fonta za  disleksičare.

Uz svu ljubav i mržnju, neosporno je da je ovaj font stekao nevjerojatnu  prepoznatljivost i popularnost. Ima li Comic Sans pravo na comeback?

Naravno, tek  mu je nešto više od 25 godina i trebao bi biti u fit formi. Još uvijek može biti prikladan  za određene poruke i određenu publiku.Dolazimo do zaključka da prilikom izbora  bilo kojeg fonta moramo postaviti jedno bitno pitanje; Koju poruku želimo odaslati i  kojim tonom?