Zašto se proširila mržnja prema ovom nevinom fontu pa čak i među ljudima koji o tipografiji ne razmišljaju dva puta?
Vratimo se u listopad 1994. godine kada je font rođen. Od tada do danas prešišao je četvrt stoljeća i cijeli svoj život proveo u krizi identiteta. Ideja za font nastala je kada je gospodin Vincent Connare pomagao razviti program Microsoft Bob koji je početnicima trebao pojednostaviti upotrebu računala. Maskota programa bio je pas Rover koji se korisnicima obraćao kao u stripu i vodio ih kroz program.
Formalni i kruti font koji je dizajniran od strane Stanleya Morisona ranih tridesetih godina za časopis Times nipošto nije odgovarao prijateljskom tonu psa Rovera. Znajući da dizajneri nisu ovdje samo kako bi dizajnirali lijepe stvari već kako bi riješili i probleme, odlučio je da je programu potreban novi font. Kao glavni krivac za nastanak ovog fonta, Vincent je inspiraciju pronašao u stripovima i grafičkim romanima poput Watchmen i Dark Knight Returns. Htio je postići ležernu, razigranu komunikaciju između korisnika i programa, no zbog nedovoljno vremena za usavršavanje fonta (x-visina slovnog znaka nije odgovarala dimenzijama oblačića za razgovore) on ipak nije bio korišten za tu svrhu.
Davne 1995. font je bio izvrsno čitljiv na monitorima računala, te je bio jedini font sa smislom za zabavu. Nedugo nakon puštanja fonta u javnost on se mogao pronaći u zadanim fontovima kako na Windowsima tako i na Mac OSu. Svi do tada ponuđeni fontovi su bili pre konvencionalni, klasični - dosadni! Ljudi su željeli alternativnu opciju i tada svoj uspon doživljava Comic Sans.
Jednako kao kada neku pjesmu čujemo 50 puta za redom na radiju - negativna reakcija je neizbježna. S obzirom da je font bio dostupan svima, ljudi su ga bez prevelikog razmišljanja počeli koristiti u raznim situacijama uključujući i one u kojima se ne bi trebao koristiti. Stvar je izmaknula kontroli. Ovaj font počeo se pojavljivati na vozilima hitne pomoći, na ručnicima za plažu, na Adidas oglasima i ironično u časopisu Times. Nastao je potpuni kaos i to je upravo ono što dizajnerima zadaje glavobolju.
Određene grupe dizajnera su se počele zalagati za zabranu korištenja Comic Sans-a. Istomišljenici su se ujedinili pa su čak pokrenuli manifest pod nazivom Anti - Comic Sans. Po gradovima su lijepili naljepnice sa sloganom: "Ban Comic Sans." Komentirajući podjednako svoje kritičare i obožavatelje, dizajner Vincent Connare rekao je: "Ako vam se sviđa, ne znate mnogo o tipografiji. Ako ga mrzite, ni o tipografiji ne znate mnogo i trebali biste si pronaći još jedan hobi. " Usporedimo li ovaj font s dobrom starom, preciznom Helveticom, možemo ustanoviti prednosti i nedostatke Comic Sansa.
Već na prvi pogled uočava se neujednačeni razmak između određenih slovnih znakova. Neujednačenost je posebno vidljiva uz slovni znak F nakon kojeg ostaje veća praznina. Dok na donjem primjeru Helvetice vidimo potpuno suprotno, ujednačenost i balans.
Razmak između slova nije jedina neujednačena stvar kod Comic Sansa. Možemo primijetiti i neujednačenu debljinu linije, posebice na spojnicama gdje nastaje masni crni otisak prilikom spajanja dvije linije.
Vratimo li se tamo gdje ovaj font zaista i pripada, u vrijeme pojave alias efekta na monitorima, možemo vidjeti njegove prednosti.
Prilikom korištenja tih filtera, font koji je prije izgledao kao lego kockice postaje zaglađen i čitljiviji. Usporedimo li u ovom slučaju Comic Sans s Garamondom, možemo vidjeti njegove prednosti. Dakle, možemo zaključiti da Comic Sans zaista dobro služi onom čemu je prvotno i namijenjen.
Stavimo li na stranu svu mržnju koja je upućena ovom fontu, on ima i svoje dobre strane. Jedna od njih je da je upravo ovaj font pogodan za djecu i odrasle koji se bore s disleksijom. Nekoliko udruga za disleksiju navelo je Comic Sans kao preporučeni font zbog nepravilnosti slova.
Otkriveno je da upravo ta nepravilnost olakšava čitanje jer se slova lakše razlikuju. Međutim ne postoje znanstveni dokazi koji bi potkrijepili ovu tvrdnju. Na primjer, dyslexic.com je izjavio da ga neki smatraju "previše podebljanim, previše djetinjastim ili previše neformalnim". Ova izjava, međutim, ne utječe na ugled Comic Sansa kao potencijalno najboljeg fonta za disleksičare.
Naravno, tek mu je nešto više od 25 godina i trebao bi biti u fit formi. Još uvijek može biti prikladan za određene poruke i određenu publiku.Dolazimo do zaključka da prilikom izbora bilo kojeg fonta moramo postaviti jedno bitno pitanje; Koju poruku želimo odaslati i kojim tonom?
